U Domu za lica sa invaliditetom vlada porodična toplina i harmonija

Dom za lica sa invaliditetom u Višegradu jedino je utočište za ženske korisnice na prostoru Bosne i Hercegovine sa lakim, umjerenim, težim i teškim mentalnim invaliditetom. U ovoj ustanovi smješteno je 176 štićenica, od toga 36 nepokretnih. Svaka pomoć je dobrodošla.

Stoja Vukotić (57) rodom iz Zvornika duže od tri decenije smještena je u ovakve ustanove. Jedna je od prva četiri stanara Doma za lica sa invaliditetom u Višegradu. Ova ustanova njen je dom i utočište.

– Ujutru rano ustajem pomažem oko nepokretnih u prvom paviljonu. Idem na nastavu, čistim krug i tako se zanimam. Mi ovdje sijemo i dosta povrća i primamo platu. Osoblje nas vodi na izlete i vašare. Volim svoje medicinske radnike i njegovateljice jer mi oni sve pružaju, kaže korisnica ove ustanove Stoja Vukotić.

Kad je ostala bez roditelja i pored ljubavi sestara odlučila je da život nastavi u ustanovi socijalne zaštite sa ljudima koje vezuje ista sudbina. U početku joj je bilo teško, daleko od svog doma, dvorišta, cvijeća i bašte. Daleko od prijatelja. Kako se dom vremenom punio, sa svakim novim stanarom stizalo je i novo podsjećanje na – zakovan korak. Dolazili su ljudi različitih karaktera, navika, iz raznih socijalnih sredina, neki spremni da život ne prihvate kao patnju, drugi kivni i bjesni na sebe i sudbinu.

Zavod u Višegradu je osnovan 1963. godine sa ciljem smještaja i brige i funkcionisao je sve do izbijanja rata u BiH i tada su korisnice smještene u Jakeš nedaleko od Modriče. Odlukom Vlade  RS 2003. godine Zavod se vratio u Višegrad. Krenulo se u potpunu rekonstrukciju objekata koji su bili uništeni. Danas on ima izgled jedne od najljepših javnih površina u RS, za šta je i nagrađivan više puta.

Dom nije kuća, ali je, kako kaže Zoran Vasiljević, direktor ove ustanove, mjesto koje koliko-toliko uspjeva da nadomjesti porodično okruženje stanarima – osobama sa invaliditetom.

Zahvaljujući sredstvima Vlade i Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite uspjeli smo dovesti Zavod na jedan normalan nivo. Mi sarađujemo sa 50 Centara za socijalni rad iz cijele Bosne i Hercegovine i sa njima sklapamo ugovore. Dom za lica sa invaliditetom se finansira iz opštine odakle su korisnice, Ministarstva zdravlja, kao i od donacija. Imamo dosta poteškoća zbog naplate, ali i dalje uspjevamo da ustanova funkcioniše na zavidnom nivou.

Na to podsjeća i glavna medicinska sestra Mirjana Borovčanin.

– Mjesecima smo se mučili da ova ustanova dobije ono što i zaslužuje. Dobre uslove za rad, jer je to korisnicama potrebno. Ljekarska njega je svakodnevna. Korisnice se javljaju i zbog uobičajenih tegoba. Imamo različite oblike smetnji, od respiratornih infekcija, epilepsija, mentalne retardacije sa kombinovanim smetnjama. Svaki dan smo sa njima kako bi primjetili promjene i reagovali, pojašnjava glavna medicinska sestra.

Iako ih bolest zbližava, svako pati na svoj način, kaže Mirjana. Zaposleni, njih 65 trude se da lijepom riječju i pažnjom nadomjeste ljubav korisnicama. Svaki dan se trudimo da uljepšamo prostor u kojem one borave.

Lidija je u Višegradu srećna, ali bi voljela da više viđa svoje prijateljice iz Jakeša.

– Ovdje sam bila i prije rata, nakon toga smo preselili u Modriču gdje sam provela 12 godina, a sad sam ponovo ovdje. Osoblje je za nas veoma dobro i mi smo prema njima. Moje obaveze su da pomažem dežurnim radnicima, svaki dan vozim hranu, sređujem i grabim jer volim da radim. Imam brata, ali mi se niko ne javlja, priča Lidija.

Ono što se doživi i ponese iz ove ustanove ostaje duboko u nama. Pozitivna energija, nostalgija, emocije i mnogo osmjeha. Vole da pružaju ljubav, ali i da se vezuju za sve koje upoznaju.

Leave a reply